moje price

Zvezde

Generalna — Autor emathewriter @ 11:01
Trajao je rat. Svi odrasli su bili nervozni, tužnii makoliko oni to odbija li priunati, uplašeni. Bila sam tek dete sa svojih devet godina a već sam zaboravila akko mi je otac izgledao. U našoj kući bio je bezbedan podrum gde se sakrivao skoro ceo komšiluk. Da bi mi skrenula misli sa razarajućih zvukova i vazdušnih vibracija koje su ljuljale čak i staro pozorište u centru grada, mama mi je govorila da brojim zvezde. Gledala sam kroz jednu rupicu u prozorskom staklu koja nije bila prekrivena ćebetom. Znala sam ih brojati satima dok me vrat i glava nisu počeli boleti. Nekad sam znala razlikovati sazvežđa. Danas sam već zaboravila ali tada sam osećala da mi je nebo više dom no zemlja. Tamo nije bilo bombi. Nije bilo oružja. Samo mir i tišina. Samo milioni sjajnih iskrica koje lebde kau u vodi. Nedohvatljive i daleko zaštićene od strahota koje čine monstrumi na Zemlji. Kakvi su to u opđte bili ljudi? Da li su i bili ljudi? Doživela sam videti kako mi najbolji drug piostaje siroče. Doživela sam da sahranim dve drugarice u zadnjem dvorištu jer je groblje bilo suviše otvorena meta. Deca suprestala da se smeše. Oči su im izgledale izgubljeno kako da gledaju u nešto daleko a zenice su bile krupne i kao da su svakim danom tonule dublje i dublje u suze koje su skoro neprestalno klizile. Stari ljudi su postali toliko bolesni da se nisu dizali sa prljavih dušeka već smrdljivih od znoja i bacila. Voda je bila mutna i bela kako kreč. Jeli smo suv hleb. Ja sam bila jedna od retkih srećnica koja je preživela. Kako, ni dan danas ne mogu sebi objasniti. Možda su me ipak spasile zvezde.

na putovanju

Generalna — Autor emathewriter @ 10:58
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Kuće u ovom predelu su male. Skoro svaka izgleda trošno i mislim da su neke čak i napuštene. Krave, kao zarobljene u slici sa drvenim okvirom, gledaju na put svojim ogromnim crnim očima. U daljini vidim visoko drvo koje izbija iz krova crkve kao šiljak. Crkva je nedavno okrečena, a krov joj je zelen kao obrastao algama. Talasa se zlatna pšenica. Visoki kukuruzi raširili ruke pa se takmiče sa kućicama. Kraj njih su crna polja. Sve je kao sveska na linije. Izuzetne geometrijske brazde šatiraju kosu Majke Prirode.

Prolazimo kraj nakrivljene žute table ali ne obraćam pažnju na to što je ispisano. Ovo novo selo mi liči na ogromnu livadu. Ne naseljenu i pomalo bajkovitu. Sa obe strane puta je jara. Zabrana stvarnosti da kroči na ćilim tkan dubokim zelenim koncem. Tu i tamo stoji beli pufnasti cvet i izgleda skoro živo. Ali stani! Pa, oni i jesu živi! To su ovčice!

Još jedna žuta mrlja mi proleće pred očima. Kuće su sada veće. Sve su toliko slične, s opet svaka ponaosob lepa na svoj način. Tri psa zavezana za drvo razjareno pokušavaju da se otrgnu sa lanca i napadnu auto.

Kuće se razređuju i odjednom sve nestaje i preda mnom je prva tabla koju čitam jer mi se ovaj sekund čini večan. Sombor. Spuštamo se nizbrdo i kao ogromni zeleni leptiri koji žele da mi uđu u oči i usta, protrčavaju jele- Stara fabrika sa polomljenim prozorima zavejanim paučinom rađa se pred nama. Zatim po prvi put na ovom putovanju vidim ljude. Tu je jedno dete u prljavoj garderobi koje sedi na izlizanim šipkama. Kraj njega je bunar koji je progutao mnoge prve poljupce i suze. Sa desne strane je grupica starijih gospođa koje se smeškaju i čekaju da kupe voće iz dvorišta na čijoj kapiji piše: „Sveže dinje i lubenice!“

Sve je tako mirno i ja sam prosto preplavljena životom. Sombor je grad koji živi uz tebe. Stojim i udišem ovaj vazduh. Drugačiji je. Kad bih ga samo mogla zarobiti i poneti sa sobom. Žmurim i čini mi se da čujem nečije otkucaje srca. Zadržavam dah i sada sam sigurna. Čujem kako grad diše.

 


Powered by blog.rs