Moj dan
Zaista se ponekad zapitam kuda sve vodi? Ja se kao trudim jer svi kažu da se tako nešto i postiže. Dosad sam slušala ali danas više ne znam šta mi je činiti. Probudila sam se i u glavi mi je odzavanjalo pitanje koje mi je dosadna nećakinja juče na porodičnom okupljanjeu postavila barem petnaest puta: "A zašto?" Na skoro svako njeno pitanje sam imala odgovor ali kad me je pitala zašto živim svoj život kako ga živim kao grom da me je udario. Oko mene je pala tama. Kasnije su mi rekli da sam pala u nesvest ali ja sam samo razmišljala o svom životu. U stvari slike su mi letele nad očima. Prvo scena iz detinstva kada je mama ruku krvavih jer se isekla na razbijenu čašu koju je moj otac bacio molila tog gada da ostane i kad je on samo pogledao mene i sestru i zalupio vratima te se više nikad nije vratio. Druga scena je bila moja matura. Stojim sa pohvalom za najboljeg šaka generacije u rukama i pričam govor koji sam smišljala meseci, drugoj deci zaista se nedajući da ćr ih nadahnuti i zatim kada izgovorim poslednju veliku misao i svi mi tapšu, ja prelećem pogledom publiku i vidim svoju majku kako nagnuta u stranu pije liker iz boce, krišom da je niko ne vidi. Opet mrkli mrak i tama aonda samo tihi zvuci jecanja koji kao da mi se približavaju i postaju jasni a onda vidim sebe kako sedim na jeftinim žutim bolničkim stolicama zagrlivši potpuno izbezumnjenu sestru i pokušavajući da budem razumna i odrasla kako bi to činila naša majka jer moram zauzeti njeno mesto sad kad je više nema i sećam se osećaja potpunog lažnjaka jer bila sam tek dete koje je moralo veoma uverljivo glumiti nešto što ni samo nije znalo kako. Onda mi je u glavu uletela slika u koju sam buljila satima u čekaonici pokušavajući da smognem hrabrost i pogledam u test koji mi je medicinska sestra pružila u ordinaciji ginekologa. Onda su me zalili vodom i ja sam ustala i otišla kući pa se bacila na krevet i buljila u plafon. U prazno. To sam činila od kad znam za sebe. Ta čistina je bila moja sigurna soba. Mesto gde se uvek mogu sakriti i otići. Moje utočište. Kao i svaki put, smirilo me. Sad kad je svanulo jutro mislim da zaista neču otiči na posao. Mislim da ću danas po prvi put u životu uraditi nešto samo za sebe. Danas idem u banku i otvaram svoju firmu. Danas je prvi dan u mom životu, koji će biti samo moj.
3 Komentari |
0 Trekbekovi